17.8.10
ha-ši-ši ha-ši-ša, mani me se aleksa, piješ, pušiš hašiš pa meni pod prozor dolaziš
off course I shall, once in my room, decompose things and freak out.
5.8.10
26.7.10
jul
paranoični stanodavci, i nepoznata žena koja se pojavljuje u više epizoda i zvoni u sitne sate tražeći nekog ili nešto; raščišćavanje sa ovim i onim i shvatanje da neke stvari jednostavno ne dočekaš; sestre bliznakinje nemice i užasna koncentracija dima u sobici; drama na arapskom jeziku u sobi do njih; odjednom tri (?) portugalke koje skaču po krevetu na naduvavanje, vrište i dovlače tunižanku i jedna viče we are all crazy; izgleda da je tako.
22.6.10
samo sam zaplakala, tu, u sredini prostorije, među svim ljudima, nisam ni znala da ću zaplakati, samo sam reagovala na nepravdu najiskrenije što sam mogla, prvo suzama, a onda besom, a onda depresijom, samo što kod mene bes nikada ne traje dugo, pola dana i već smo tu, više tiha tuga i beznađe, manje bolest, ne verujem u sebe, ne sviđam se sebi, sve je postalo nekako neiskreno i predvidivo, prija mi moja depresija, konačno sam iskrena, volim trpeljivo sve ljude, treba mi moj ćošak, ne znam zbog čega, odavno se više ne povlačim da bih maštala i ne pravim planove, samo uživam u tome što nemam potrebe, održavam se nekoliko stopa iznad zemlje i razmišljam kako će sutra prestati.
Subscribe to:
Posts (Atom)